Zrelost je super
Neki ljudi su zreli već jako rano.
Sa sigurnošću mogu reći da ja nisam bila jedna od njih.
Trebala mi je kronološka zrela dob da bih se barem donekle osjetila odraslom i zrelom.
Ako pokušam sažeti što mi, konačno, daje osjećaj zrelosti, sve promjene i spoznaje—do kojih nisam došla pravocrtno—mogu svesti na tri ključne stvari.
Prva je iskrenost prema sebi. Znati tko si, što ti odgovara i poštovati to. To ne znači da ostajemo isti—stalno učimo, mijenjamo se i otkrivamo nove stvari—ali iskrenost prema sebi ostaje konstanta.
Druga je spoznaja da promjene i tranzicije nisu samo privremeni periodi koje treba „pregurati“. Promjene su stalne.
Dugo sam vjerovala da zadovoljstvo dolazi tek kad negdje „stigneš“, kad si na sigurnom tlu. Zato sam žurila proći kroz tranzicijske faze, želeći da stvari što prije postanu jasne, čvrste i formirane.
Ali zrelost je nešto sasvim drugo. To je pomirenost s time da smo u stalnoj tranziciji—i pronalaženje ljepote i mira upravo u tome.
Na kraju, zrelost dolazi s velikom dozom empatije—prema drugima, ali i prema sebi.
Empatija prema sebi nam daje slobodu da griješimo, a time i da započinjemo nove stvari u kojima još nismo dobri.
Ali empatija nam omogućava i da završimo stvari. Strogoća i perfekcionizam često nas zaustavljaju—pogledamo ono što smo napisali jučer i zgroženi ne nastavimo dalje.
Upravo uz pomoć velike količine empatije mogu natjerati samu sebe da objavim ovaj blog.
Što bi možda značilo da sam konačno—zrela.
Elizabeth Gilbert:
"Prečesto mislimo da nas samo disciplina vodi naprijed—ali pravi rast dolazi iz suosjećanja i samoprihvaćanja.
Kada se oslobodiš samokritike, stvaraš prostor za napredak. A napredak, ma koliko malen bio, ono je što te zaista pokreće."
