Bijela haljina - moda i nestanci
Nikad nisam nosila haljine, a zrela dob me je još više udaljila od njih. Ako nisu dobro promišljene cijeli izgled lako sklizne u tradwife estetiku, pa mi se uglavnom sviđaju samo ekstremno rigidne. Nešto poput preskupih i precijenjenih iz posljednje kolekcije The Row u kojima, zamišljam, bogate Njujorčanke trepere kroz dan poput druidskih svećenica.
Kad se Maria Antonaeta dala naslikati u bijeloj pamučnoj haljini, jednostavnost tog odjevnog predmata bila je provokativno neobičan odabir. Slično kao kad se Kate Moss pojavila u minimalističkoj sivoj haljini na Oscarima.
U situaciji u kojoj se očekivao raskošni glamur dobili smo krajnju jednostavnost. Maria Antonaeta učinila je tim potezom haljinu koja se prije toga nosila samo kao donje rublje predmetom modne žudnje, a pamuk će do kraja stoljeća gotovo potpuno istisniti svilu kao najpoželjniji modni materijal.
Pad svile i uspon pamuka imao je posljedice koje su daleko nadilazile granice Francuske i mode. Pomama za uzgojem pamuka dovela je do stravičnih ljudskih i društvenih posljedica.
Unatoč tome, bijela haljina je i dalje ostala simbol - nevinosti.
Kao takva često je korištena u svijetu filma, a meni najdojmljivije u Izletu na Hanging Rock i Virgin Suicides. Oba filma govore o djevojkama koje nestanu, misteriozno na izletu ili oduzimanjem vlastitog života. Iako u različitim periodima, u oba filma, vidimo mlade žene u pamučnim bijelim haljinama. Taj izbor odjeće nedvosmisleno sugerira njihovu nevinost, krhkost i eteričnost. Ali čak i kao takve uspjele su se oteti sudbini koja im je bila predodređena. Njihov nestanak, njihova nevidljivost tako postaje značajnija od svega što je za njih zacrtano prisustvo moglo donijeti.
“Nevidljivost” žena, odnosno naša neprimjetnost tema je zrelih godina, ali srećom sve manje. Čini mi se da se ta fantastična zrela ženska energija budi i zauzima svoje mjesto, snažno i hrabro. A to je ne samo ono što mi trebamo, to treba svijetu.
Ako i odjenemo bijelu haljinu ona više nije znak nevinosti. Možda je bijelo platno postalo simbol prostora koji uzimamo natrag – prostora za tišinu, za slobodu, za što god želimo i kad god to odlučimo.
